Govorili su...

Govorili su nam da ovdje ništa ne funkcionira.
Govorili su nam da je najbolje da odemo van.
Govorili su nam da je sve crno i da nema smisla.
Govorili su nam da pojedinac ne može ništa.
Govorili su nam da smo nemoćni.
Govorili su nam da se okanimo ideala.
Govorili su nam da ne možemo promijeniti sadašnjost.
Govorili su nam da ne možemo utjecati na budućnost.

A onda…
Onda smo im u tri dana pokazali što je veliko srce spremno i sposobno učiniti.
Spremno je u samo 72 sata raspršiti se u 6 gradova i ujediniti 2000 mladih.
Sposobno je vratiti osmijehe u staračke domove, razveseliti malene, donijeti nadu beskućnicima, vratiti vjeru bolesnima, očistiti ulice, ukrasiti zidove, okrečiti zapuštene ustanove, prikupiti sredstva za siromašne, pripremiti zimnicu nemoćnima, skuhati ručak za 250 volontera…
Beskompromisno.

Jeste li se ikada pogađali s Bogom?
Daj mi, Bože, još samo ovo i onda ću biti potpuno sretna.
Kad bih znao to i to, onda bih mogao učiniti puno. Ovako ne mogu ništa.
Ti znaš da bih ja htjela, ali trenutno baš i nemam vremena. Shvaćaš Ti mene, zar ne?

Jesam li već spomenula da smo mi volontirali beskompromisno?
Da su čekali idealan trenutak, upitno je što bi bilo sa realizacijom ovog projekta.
Da su čekali savršene uvjete, kompletne materijale, institucije koje funkcioniraju, obučene volontere… Čekali bi jako dugo.
Da sam čekala slobodno vrijeme, dane bez obaveza, iskrenu volju, snažnu odluku, potpunu spremnost... Čekala bih jako dugo.
Bog nije htio da se ova akcija odradi tehnički besprijekorno. Htio je da se odradi srcem.
Htio je nas, bojažljive, nepovjerljive, neodlučne, ponekad bezvoljne i često nespremne.
Htio je samo čuti: Evo me, pošalji me ovakvog kakav jesam, ovakvu kakva jesam, tamo gdje Ti želiš da djelujem!
Predanje je htio. Moje, tvoje, naše. Jer, predanje rađa poslanje.
Htio je da se bacim. Istina, na trenutke sam osjećala da se bacam u ponor, kad ono, Njemu u naručje. Na prvu pad, a zapravo let.

Iz ove perspektive mi se čini da je Bog, prativši organizaciju akcije 72 sata, smiješak rekao: „Ma dobro ste vi to zamislili, ali 'ajmo radije na moj način.“
Ti, Ivane, koji silno želiš učiti djecu igrati košarku, upravo ti ćeš ići ukrašavati školske zidove tratinčicama i oblacima.
Ti, Ana, koja tako lijepo pričaš priče, tebe šaljem da krečiš zidove u domu za beskućnike.
Ti, koji si umoran od posla, još ćeš malo cijepati drva za stare i nemoćne.
Ti, koja imaš nove nokte, tebi motika, sadit ćeš cvijeće.
Možda ćeš biti razočaran i ljut jer nećeš dobiti zadatak koji si htio, ono što je kao stvoreno za tebe. Nećeš to dobiti.
Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina.
Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.

Osvrnula bih se i na početak teksta, ono kada su nam govorili da ne možemo…

Istina, ovdje puno toga ne funkcionira, znači li to da trebamo biti kukavice i odustati?
Možda ste u pravu kada kažete da bismo trebali otići van, ali ne, hvala. Mi se ipak ostajemo boriti ovdje!
Ne, nije sve crno. Dubrovnik, Osijek, Sinj, Split, Zadar i Zagreb zbog nas su bili zeleni.
Pojedinac ne može učiniti ništa, donekle se slažem. Čovjek prožet vjerom može učiniti jako puno.
Da, nemoćni smo. Nemoćni dok se pouzdajemo u svoje snage, ali kada nas On snaži…
Okaniti se ideala? Lažnih? Onih koji truju? Svakako! Onih istinskih, koji ispunjaju, hrane, napajaju i čine ovu zemlju boljom? Nikada!
Ne možemo promijeniti sadašnjost? Zar ste zaista i dalje uvjereni u to?
Ne možemo utjecati na budućnost? Evo, ja želim volontirati i ubuduće.

Martina Ćurić