72 SATA … I JOŠ PAR DANA BEZ KOMPROMISA!

Za akciju 72 sata bez kompromisa čula sam preko medija i odmah se odlučila prijaviti. Bilo je to moje prvo sudjelovanje u ovoj akciji. S obzirom da je akcija bila za studente i mlade, zbog svojih godina (29), prilikom prijave osjećala sam se  malo staro i nesigurno (smijeh), ali budući da mi je glavni motiv bio nesebično pomaganje i činjenje dobra, brzo sam nadvladala te osjećaje. Rekla sam si: godine su samo broj i prijavila se sama.

Tijekom uvodne mise, na dan dodjele zadataka, kroz glavu su mi prolazile misli kako sam možda pogriješila, kako sam trebala skroz drugačije ispuniti prijavnicu i možda pomoći u poslovima poput gletanja i bojanja, što nikad do sada nisam radila… Ali, dobro sad, što je, tu je... Kad ono, dodjela zadataka… i paf! Naša akcija je sređivanje stana (čišćenje, gletanje, bojanje...) djedu koji je u kolicima i živi sam. Samo sam se slatko nasmijala.

Naša koordinatorica nam je sa skromnim, ali širokim osmijehom, objasnila sve, iznijela plan rada i dodijelila nam majice. S ekipom koju sam tu večer upoznala, odmah sam osjetila dobru „vibru“. Prvi dan, upoznavanje s djedom, odmah nas je sve pridobio svojom simpatičnošću i otvorenim srcem. Mi smo se začas uhvatili posla, zasukali rukave i bez pogovora i „žuganja“, marljivo kao mali mravi složno slagali i iznosili ono nepotrebno iz stana. Počeli smo raditi.   Kako smo počeli s radnim zadatkom, tako je dobra atmosfera u zraku rasla, pozitivna se energija širila i ništa nam nije bilo teško. Bez laganja, posla je bilo dosta.

One moje godine s početka priče uopće nisu bile bitne. Dapače, prekrasno je bilo to kako smo se bez obzira na razlike u godinama dobro slagali. Svi smo bili jednaki, bez obzira na godine, spol, faks, posao kojim se bavimo... Imali smo isti cilj. Ne, cilj nije bio renovirati stan iz temelja i učiniti ga savršenim. Cilj je bio usrećiti djeda i činiti dobro bez da zauzvrat nešto očekujemo. A dobili smo mnogo. Iako nismo tražili. Tri dana druženja, priče, smijeha, poticaja, nadahnuća... Djed koji je bez obzira na tešku životnu priču uvijek vedro i smjelo gledao na život. Podsjetnik da budemo zahvalni na onome što imamo i ne uzimamo stvari zdravo za gotovo, jer netko možda moli upravo za ono što mi možda imamo, a ne cijenimo...

Jedna je soba već bila u fazi bojanja kad smo u drugoj tek dovršili gletanje. Drugi dan, prva soba, daje se druga ruka. Spavaća soba, dala se prva ruka boje. Treći dan, druga ruka druge sobe: sve se počelo raspadati. Naravno, mislim na strop i zid, ne na nas. Nismo dobro napravili gletanje. Što sad?! Ništa, Bogu hvala. Nema nerviranja, idemo iz početka.

Nema veze što se bliži kraj naše akcije. Neki pričaju o večeri i završnoj zabavi na Kampusu, nama ni na kraj pameti ostaviti stan u tom kaosu. Naša večera bila je u skromnom stanu s našim djedom na čelu. Naša zabava bila nam je dovoljna i više nam tada nije ni trebalo. Bili smo umorni, ali sretni. Ne baš u potpunosti zadovoljni zbog nedovršenog zadatka i jer smo djedu uskratili noćenje u spavaćoj sobi, ali imali smo alternativu u obliku kauča u boravku. Ipak, bili smo sretni jer smo tu gdje jesmo i radimo što radimo. Mislim da smo i djeda usrećili jer smo bili s njim na nedjeljnom ručku, a i večeri.

S obzirom da nismo sve uspjeli dovršiti do kraja akcije 72 sata bez kompromisa, lako smo se dogovorili da ćemo to odraditi narednih dana. Jednostavno, dovršiti posao kako treba. Momci su se odmah ponudili za bojanje čim stignu, kroz nekoliko dana, a i cure za čišćenje. Tko može, kako može i kad može. A tako je i bilo. Sve u svemu, ne brinite, na kraju smo uspjeli sve dovesti u red i lijepo srediti. A osim odličnog iskustva i osjećaja zadovoljstva, u konačnici sam stekla i nova prijateljstva.

 

Zrinka, volonterka

Share This