BESKOMPROMISNI VOLONTERI IZ SISKA

Sisak u projektu 72 sata bez kompromisa sudjeluje već treću godinu za redom. Ovaj grad koji je poznat po industriji, poznat je i po beskompromisnim volonterima koji dobra djela u sklopu projekta provode i izvan granica svoga grada. Predstavljamo vam Domagoja i Mariju koji pripremaju da u listopadu ulice grada budu prepune zelenih volontera.

Naš voditelj projekta Domagoj, poznat kao Domo jedan je od onih ljudi koji će vas nasmijati pogledomi rasplakati zagrljajem. Kad ne radi kao poslovni analitičar, radi grafove o doslovce bilo čemu. Ako mu pošaljete poruku, odgovor ćete dobiti u roku 3 radna dana, ali ako ga nazovete odmah, javit će vam se –i to nije sve! Efikasno će riješiti sve vaše probleme. Najveći je poznavatelj Maluminih tekstova u široj regiji, a ako ga sretnete u subotnjem izlasku, prepoznat ćete ga po famoznoj koreografiji uz taktove Palome Nere. Domo je nakon 2 godine organizacije i rada u sektoru financija, preuzeo mjesto voditelja projekta, a sigurni smo da će na sebe preuzeti i sav naš stres.

Kada i kako si se uključio u projekt?

U projekt sam se uključio od prve godine održavanja u Sisku –2018. Jedan petak sam došao naduhovnu obnovuu svoju župu na kojoj je završnih 5 minuta govorila tadašnja nacionalna koordinatorica 72 sata bez kompromisau Hrvatskoj–ĐurđicaBlažević. Pričala je o nekakvom projektu koji se održava u Hrvatskoj već nekoliko godina te je predložila da Sisak bude novi grad koji će sudjelovati. Iskreno, mislio sam da je taj poziv bio samo „nešto što moramo poslušati“ te nisam previše razmišljao o tome sve dok nešto kasnije Đurđica nije došlado nas 6 i pitala nas šta mislimo o projektu. Ne znam kako je točno došlo do toga, ali pristali smo sudjelovati. Rekli smo si da će svatko pozvati svoje prijatelje i da ćemo nekako skupiti 50 ljudi. U početku smo svi radili sve, ali rekao bih da se organizacija ozbiljnije pokrenula hodočašćem mladih Sisačke biskupije u Mariju Bistricu sredinom kolovoza.

Što te drži za projekt?

Za projekt me drži odlično iskustvo iz obje godine sudjelovanja. Ovdje ne mislim samo na 72 sata u listopadu nego na dane, tjedne i mjesece provedene u planiranju, brizi kako će sve proći idruženju s ostatkom ekipe.

Zašto je ovaj projekt važan za tvoj grad/Hrvatsku?

Projekt je važan iz mnogo razloga, nabrojat ću neke: 1.Pomaže se potrebitima. 2.Mladi sklapaju nova i učvršćuju stara prijateljstva teusmjeravaju energiju u pravom smjeru. 3.Postiže se veća razinasvijesti o potrebama zajednice. 4.Dokazujekako mladi žele i znaju raditite kako ih se počesto nepravedno percipira kao one kojima su najbitnijimobiteli, društvene mreže, itd. 5.Crkva izlazi van crkve te kroz rad s mladima potiče volontiranje.

Koja ti je najdraža uspomena s projekta?

Pošto sudjelujem i u organizaciji, za projekt me vežu mnoge drage uspomene, ali sa sama 72 sata bih izdvojio dvije: Pozovem prijatelja,koji nije mislio sudjelovati na projektu, da mi pomogne na pola sata utovariti hranu u auto, a on ostane cijeli dan pravit mi društvo i obilaziti akcije Drugo, kada je grupa kojoj sam bio voditelj u petak, iako je u subotu imala dogovorenu drugu akciju u 11sati, dobrovoljno odlučila dovršiti akciju idući dan u 7 ujutro.

Što si naučio kroz sudjelovanje u projektu?

Naučio sam koliko u našoj okolini ima ljudi željnih dati sebe za druge. Naučio sam: -biti poduzetniji, da je priprema pola posla, da će nerijetko oni od kojih najmanje očekuješ dati najviše.

Što ti je bilo lijepo, što ti je bilo teško?

Lijepo je upoznavati nove ljude, osjećaj zadovoljstva nakon odrađene akcije i onaj osjećaj na kraju projekta kad znaš da je sve gotovo. Teško mi je bilo raznositi 50 litara graha prije dvije godine.

Koji su izazovi s kojima si se susreo?

Zivkati ljude na privatne i službene telefonei pitati ih jesu li zainteresirani pripomoći projektu, govoriti pred skupom ljudi, planirati akciju do u tančine i biti glavni odgovoran za održavanje iste.

Što želiš od projekta 2020. godine?

Želim da se održi. Da bude što manje nepredviđenih problema, a što više nepredviđenih prijateljstava. Da hrane bude taman koliko treba. Dauspijemo ući u domove potrebitima (a nadamo se i u srca).

Marija je pravo oličenje svega onoga što projekt 72 sata bez kompromisa promovira, ona je naš ogledni primjerak volontera. Na njenom licu prvo ćete primijetiti osmijeh, a nakon toga velike šarene naočale kroz koje promatra svijet oko sebe i oči kojima traži priliku za učiniti dobro. Svoje gimnazijske dane osim učeći, provodi trenirajući sinkronizirano plivanje, a uz sve to, stigne se baviti i glazbom. Ne dajte da vas njezina mlada dob zavara, jer sa svojih 16
godina Marija neke stvari shvaća ozbiljnije od ostatka organizacijskog tima i uvijek je tu da odradi sve one promocije na koje nitko drugi ne stigne. Zahvalni smo što imamo priliku raditi sa svestranom osobom kao što je ona, a u nastavku pročitajte njenu beskompromisnu priču.

U projekt sam se uključila 2018. godine kada me je moj župnik, vlč. Ivan Grbešić, duhovnik organizacijskog tima pozvao na sastanak na kojem smo podijelili zaduženja u vezi projekta. Tada sam bila premlada da dogovaram akcije i brinem o financijama, pa sam se uključila u tim za promociju. Najdraži su mi bili trenutci kada bismo završili s akcijom i kada bismo se iako umorni, ostali družiti s ostalim volonterima i s ljudima kojima smo pomagali. Također su mi osobito dragi “bunari”, molitve zahvale Bogu na ljudima oko nas, na volonterima i na svemu što je On učinio za nas kroz projekt. Kroz ovaj projekt mladi ljudi dolaze bliže potrebitima i uče davati sve čak i u situacijama u kojima se ne snalaze. Promovira se volontiranje kao hobi kojim se bilo tko može baviti. Osim niza vrtlarskih vještina, naučila sam davati sve od sebe čak i kada se to čini nemoguće te da molitva može postići čuda te da možemo pomoći molitvom, čak i ako ne možemo fizički ništa napraviti.

Share This