Marmelada koja je za doručak slijepila srca

Jurica iz Zagorja opet kasni.
„Knežija...Cvjetno…krenuo…žurim!“
„Pokupit ćemo te mi, samo stani na autobusnu stanicu na Slavonskoj.“ (Kasno smo shvatili da bi bilo dobro da smo precizirali tu autobusnu stanicu.)
„Jure, samo ravno do slijedeće. Trči!“
Konačno vidimo priliku u daljini - ne, to je pas. Ne, ipak je Jurica! I nosi gitaru!
Kad se nas šestero konačno smjestilo u auto s dvama vratima, u drugom autu točnija polovica ekipe „Lino“ odavno je jurila prema zajedničkom odredištu. S gnječnim ozljedama (ispričavamo se Tonki), ali uz pjesmu, stigli smo u Zlatno doba.
Ekipa iz drugog auta koja je imala vlastiti sardina party već je našla drugu zabavu - bake i dide u Zlatnom dobu očito su super društvo za jutarnju tjelovježbu!
Kad smo se mi volonteri „72 sata“ konačno spojili, naši novi prijatelji već su rumenih lica jeli svoj zasluženi doručak. Nekima je bila potrebna mala pomoć s ljepljivom marmeladom pa smo pomogli svojim spretnim rukama, a marmelada je započela svoju misiju - osim prstiju volontera počela je sljepljivati srca, osobe.

 

Nisu to bili ozbiljni razgovori ni neke velike riječi, nego zacakljene oči i osmijeh koji kao da ti kažu da je dan dobar samo zato što si ti tu. I kako sad da i ti ne osjećaš naklonost prema tim očima i osmijehu? Kako bi se što više družili s njima i razveselili ih, igrali smo društvene igre, razgovarali, radili frizure, a vrhunac, koji je i njih i nas najviše razveselio, bili su pjesma i ples! Jubox „Jurica i Šime“ svirao je zagorske pjesme, Mišu, Nove fosile, crkvene pjesme, Brateca Martina - i svi su pjevali! Naši domaćini stvarno su tolerantni - čak i ako nemaš ritma, dat će ti da plešeš s njima! Čak i ako nemaš sluha, primljen si u njihov zbor! Jedini uvjet je - široki osmijeh. 
Možda se mladi ljudi pribojavaju susreta sa starijima i dementnima - ne znaju o čemu bi s njima pričali, kako se odnosili prema njima ili pak pred sobom imaju predodžbu dosade koju očekuju u društvu djeda s kojim se dovikuju na udaljenosti od pola metra. Ljudi moji, vjerovali ili ne, mi smo se baš zabavili! To je bio dan koji jednom volonteru ispuni srce radošću i zahvalnošću što može pomoći drugome. To je nešto što će zauvijek ostati u nama i što ćemo uvijek povezivati s našim dragim starcima iz Staračkog doma Zlatno doba u Donjoj Pušći - toplina oko srca i čista radost. Toliko je malo bilo potrebno dati, samo djelić sebe, a plaća koju smo primili – veselje i osmjesi na njihovim licima, neprocjenjiva je. Kada vidiš da se toliko raduju samo zbog toga što im je netko došao i razvedrio svakodnevicu, poželiš se vraćati stalno iznova.
I hoćemo, vraćat ćemo se! 

Share This