Penzija party!

Na prvi pogled neobična skupina ljudi u zelenim majicama okupila se jednog listopadskog petka u
kasnim poslijepodnevnim satima ispred Doma za starije i nemoćne osobe u Petrinji. Jedan FER-ovac,
jedan tamburaš, grupa gimnazijalaca, njihova vjeroučiteljica i još dva momka koja smo jedva
nagovorili da se prijave – vjerujte mi na riječ, bila je to neobična skupina ljudi i svatko tko je prošao
kraj njih vjerojatno se zapitao što oni rade pred staračkim domom. Voditeljica te neobične skupine
bila sam ja, studentica prava koja se nije uklapala kao ni nitko od njih i ništa nas nije povezivalo osim
činjenice da nosimo zelene majice. Dok sam jurila od Siska prema Petrinji (napravila sam nekoliko
prekršaja, nemojte nikome reći) u svom crvenom puntiću, nisam se mogla oteti dojmu da će sve
skupa biti ne tako zabavno iskustvo – naš zadatak bio je cijelu večer animirati skupinu starih ljudi koji
bi vjerojatno radije gledali turske serije nego bili s nama i još uz to, trebali bi ih nagovoriti na ples iako
većina njih vjerojatno ima umjetne kukove i koljena? Prema mom mišljenju, recept za katastrofu i
moju ostavku u organizacijskom timu projekta. Ali kakav bi ja to organizator bila, a da ne živim ono
što govorim svojim volonterima? Uvijek budite beskompromisni! Tako sam se i pojavila pred
volonterima nasmijana i beskompromisna (doduše sa zakašnjenjem od 15 minuta, nisu mi pomogli ni
oni prekršaji) i bilo je vrijeme da stanemo pred sve te ljude koji žive mirne živote i čije rasporede ne
prekidaju skupine mladih ljudi u zelenim majicama.

Nakon prvotne neugode koja vjerojatno postoji
na početku svih volonterskih akcija, nisam mogla vjerovati što se događa pred mojim očima: FER-ovac
je šarmirao sve bake, tamburaš je bio najbolji DJ za dobnu skupinu 70+ kojeg sam ikad čula, jedan od
one dvojice kojeg smo jedva nagovorili kartao je belu i pričao lovačke priče s djedovima, dok su
gimnazijalci i drugi kojeg smo jedva nagovorili igrali Čovječe, ne ljuti se i puštali starčeke da varaju. I
ne zaboravite vjeroučiteljicu, ona je našla neku daleku obitelj (netko je nečijoj sestri bio krsni kum ili tako nešto, ne razumijem se u rodbinske veze). Ništa mi nije bilo jasno. Kako je vrijeme odmicalo, tamburaš/DJ se raspištoljio s playlistom i ekipa se polako počela seliti na plesni podij. Od dvokoraka, preko vlakića do valcera – nema toga što se nije plesalo. U jednom trenutku shvatila sam da se polako umaram, ali nitko nije sjedao, iza svake sljedeće pjesme plesni koraci postajali su sve kreativniji, a atmosfera sve bolja.
  • Facebook
  • Twitter
  • Google+
  • Gmail
  • Yahoo Mail
  • Blogger
Zapitala sam se čemu služe svi moji subotnji izlasci, ako ne mogu pratiti tempo u staračkom domu i shvatila sam da nije do mene, nego do onih koji u tom staračkom domu žive – do ljudi koji nemaju svaki dan priliku plesati vlakić i koji su odlučili svoju plesnu večer iskoristiti do kraja. Kada je odsvirala i zadnja pjesma, koja je tradicionalno uvijek Laku noć, svirači, imali smo priliku proglasiti zlatnu baku i zlatnog dedu, dvoje plesača čija je energija pomela sve druge s plesnog podija. U tom trenutku oko sebe više nisam vidjela neobičnu skupinu ljudi u zelenim majicama, već mlade ljude koji imaju velika srca puna ljubavi ne samo za korisnike staračkog doma u Petrinji, već za cijeli svijet. Vidjela sam mlade ljudi koji, suprotno popularnom mišljenju, svoje vrijeme radosno poklanjaju drugima i kojima stvarno nije problem ako ih netko prevari u Čovječe, ne ljuti se. Vidjela sam da dobro povezuje ljude i da su svi ovi tako naizgled nespojivi ljudi bili povezani upravo u tome - u činjenju dobra. I svidjelo mi se sve što vidim. Akcija je bila gotova, nisam dala otkaz u organizacijskom timu, a 72 sata su se nastavila i sljedeći dan, sljedeći mjesec, sljedeću godinu i svaki put kad je netko od ovih nespojivih ljudi učinio dobro potaknut onime što je vidio u staračkom domu u Petrinji.

 

Share This