PRIČA O MALOM BUNTOVNIKU

Ovo je priča o volonteru, malom buntovniku koji biva osvojen nesebičnim darivanjem...

„Neću nositi majicu jer mi je preuska!“ Otkrivam zapravo kako nije oduševljen jer nije „markirana“, s nekim logom, bijele boje i tako dalje... „U redu“, govorim, „naći ću ti širu.“ Negoduje, nije se uspio izvući. „Želim volontirati, ali nošenje majice ne mora biti važno“, nastavlja.

Vidim u njemu dobru dušu, malo se gubi, društvo nastupa. Ne opravdavam, ali sjetim se i sebe. Pitam se rade li njegovi najbliži na učenju kako odijelo ne čini čovjeka. Moje srce ne može pustiti njegovu dušu i reći kako je nebitna majica. Majica je tek povod svih njegovih buntovnih negodovanja. Bila sam on, ali sam imala sreću u majci koja je to znala prepoznati i upaliti alarm. Danas volontiram i za svog volontera, a ne isključivo za beskućnike. Idemo, Bože. Sada Ti nastupaš i molim Te, pošalji mi riječi koje će dotaknuti mog buntovnika i mijenjati ga, vratiti ga na tvorničke postavke.

Nastavljam.

„Hm, tako je, bitno je volontiranje. Ali, ako se sramiš pokazati kroz natpis majice gdje si i što trenutno radiš, zar ima potpuni smisao?“ Odgovara šutnjom i blagim osmijehom. „Odijelo ne čini čovjeka, ono ga zna ponekad uljepšati. No, mlad si i shvatit ćeš uskoro i kroz ovaj projekt kako odjeća služi, a ne čini čovjeka. Dušu treba obući u mir, u radost!“ Nasmije se i potvrdi moje.

Dolazimo raditi s beskućnicima. Malo mu je neugodno. I oni su odjeveni, ali ne u "markice". Svakako, još mu nisu ispričali priču. Prilazim mu i pitam je li mu možda nelagodno. Odgovara da nije, ali njegovo tijelo ipak govori više. Savjetujem mu neka krene pričati, družiti se. Ostaje na mjestu. U redu, stavljam ga iza radne akcije i u tom trenu mu prilaze volonteri s upitom o majici koju ne nosi. Odgovara kako je uska ona koju je dobio. „Nema problema“, uzvrati volonterka, „nabavit ću ti veći broj“. Kakvo razočaranje na njegovom licu.

Dobiva veću majicu, odijeva ju i čuje glas iza sebe. Beskućnik ga pita hoće li mu dati majicu. Šokiran je. Kako i zašto mu se ova majica sviđa, pa nije "markica". Kaže: "Hoću."

Ne znam za ovaj dio, ali čujem kako se moj volonter opet riješio majice i dolazim do njega već pomalo ljuta. No, on me razoruža prije moje reakcije: „Ovaj gospodin traži moju majicu“, a osmijeh mu ne silazi s lica.

U toj rečenici nisam čula "čovjek", "beskućnik". Čula sam „gospodin“. U mojem srcu to je bilo pisano velikim G. Gospodin ga je tražio i on Mu je odgovorio. Kakve li radosti za moje srce i borbu koja je već tada trajala dva sata! Još imamo 70 sati do ispunjenih 72 sata bez kompromisa. A ti sati sada kreću s, ne više buntovnikom, već radosnim volonterom koji je pomagao slagati donacije, otići s beskućnikom kod doktora, koji je bio na više strana raspoređen u volontiranju, koji pita: "Što još mogu učiniti, di me sad šalješ? Baš mi je lipo, ispunjavajuće!"

Moj mali buntovnik postao je veliki volonter!

Bilo je divno vidjeti kako ga Gospodin mijenja u svega 2 sata, a on je potpisao volontiranje na 72 sata bez kompromisa. Kaže da tu ne prestaje, da želi svima pomagati, ma što god i gdje god.

Ove godine kao voditelj akcije za beskućnike primila sam više darova nego sam i pomislila. Vjerujem kako su i ostali volonteri iskusili milost darivanja koja zapravo tebe daruje radošću, ispunjenjem, mirom i bezuvjetnom ljubavlju, jer što je volontiranje, nego bezuvjetna ljubav.

Bogu hvala na svemu, a posebno na mom radosnom volonteru, bivšem buntovniku.

 

Ivana, voditeljica akcije u Splitu

Share This