Beskompromisni volonteri iz Zagreba

Ako neki grad živi 72 sata cijele godine, onda je to zasigurno Zagreb! Studenti okupljeni oko SKAC Palme s pripremama kreću gotovo isti tjedan kada projekt i završi. Lidija je već dugi niz godina u projektu, u njega je došla kao volonter, a ove godine je njegova voditeljica u glavnom gradu Lijepe naše. U pomoć pri organizaciji uskočio joj je Hrvoje koji će se okušati u svim logističkim izazovima. Tko su Lidija i Hrvoje pročitajte u nastavku:

Bok, ja sam Hrco i dolazim iz Zaprešića. Trenutno sam zaposlen i radim kao dentalni tehničar. U slobodno vrijeme “visim“ po SKAC-u na različitim aktivnostima kao što su  3D formacija, zborske aktivnosti i volontiranje, tako sam se prošle godine prvi puta susreo s projektom 72 sata bez kompromisa. Biti ću iskren, na prvu mi je bio odbojan no takav sam tip osobe dok nešto ne istražim ne dam sebi blizu. Na jesen 2019. godine pozvan sam da budem dostavljač hrane tijekom akcija. Tome sam se jako radovao, ali u tom trenutku ne radi samog projekta nego radi toga što obožavam voziti i što su baš meni dodijelili tu ulogu. I eto, Bog je odabrao baš taj način da me upozna s projektom. Dok sam dostavljao hranu na svakoj akciji sam se zadržao neko vrijeme i sve mi je bilo tako privlačno. Sjećam se drugi dan nije bilo toliko za razvoziti, a ja sam došao najranije što sam mogao u Palmotićevu da upoznam ljude i čujem o novim akcijama. Ipak jedno mjesto me jako privuklo, tamo sam zadržao najduže. To je bio stožerni centar užeg tima projekta koji se sastojao od svega šest ljudi. Gledajući njih kako složno rade i kako se daju u projekt, pomislio sam kako bi i ja želio biti s njima u timu. Moja želja se ostvarila sredinom siječnja ove godine. Dobio sam poziv da budem dio užeg tima i to u ulozi voditelja logističkog tima što mi najviše odgovara pošto volim brojke i tipkanje po računalu. Očekujem da ćemo se ove godine susresti s konkretnim zadacima koje ćemo trebati obaviti i vjerujem da ćemo uz složnost i molitvu uspjeti postići bolje rezultate nego lani, privući još veći broj mladih i zadržati u njima duh volontiranja i uključiti još koji grad u Hrvatskoj u ovaj projekt.

Naučila sam da stranci mogu postati prijatelji u jako kratkom roku, da je važno da uži tim ima svoju himnu, da je bitno dobro jesti i dovoljno spavati i da će te, ako živiš daleko kao ja, netko pozvati da za vrijeme projekta spavaš kod njih.

Uvijek mi je teško padalo predstavljanje. Znate ono, netko pita čime se baviš i odjednom ti sve što radiš u životu ispari iz glave. Sreća pa ovo pišem i imam vremena prisjetiti se tko sam i što radim. Edukacijska rehabilitatorica iz Zagreba (Kašine da budem precizna), volonterka u SKAC-u Palma, pjevam u župnom zboru mladih, volim čitati i puno hodati.

Kada i kako si se uključila u projekt? 

Kao sudionik sam se prijavila 2016. godine, zajedno s prijateljima iz župe. Trebali smo krčiti šumu uz jednu školu, ali kako je tu subotu padala obilna kiša, akcija se morala otkazati. Voditeljica akcije nas je pozvala da se okupimo u SKAC Klubu i tamo smo čistile, prale suđe i tražile si druge slične poslove. Bio mi je to prvi doticaj s Klubom kojeg su preplavile zelene majice ljudi koji su se vraćali sa svojih akcija. Nisam pričala s njima, ali sjećam se radosti koju su sa sobom nosili. Na kraju sam s te poluimprovizirane akcije otišla pod snažnim dojmom. Krajem ljeta sljedeće godine, stigao je mail svim sudionicima s pitanjem žele li na neki način pomoći organizaciji. Sjećam se kako mi je za oko zapela natuknica o pripremanju materijala (npr., slaganje kistova), a kako sam imala dosta slobodnog vremena, odlučila sam im se javiti i otići pomoći na par sati. Nisam tada slutila da ću biti priključena timu za ugovaranje akcija i da ću u organizaciju ostati na različite načine uključena sve do danas.

Što te drži za projekt?

Mogućnost stvaranja stvarnih promjena u društvu. Kad pogledam koliko je rad na projektu mene izgradio, kad pogledam svoje prijatelje koji su u njega uključeni, kad razgovaram s ustanovama s kojima smo surađivali na akcijama – vidim smisao projekta kao nečega što donosi radost, djeluje svrhovito i još važnije, daje Bogu prostora za djelovanje.

Zašto je ovaj projekt važan za tvoj grad/Hrvatsku?

Četvrtina stanovnika Zagreba je u u dobi od 15 do 30 godina, Zagreb je grad s najviše srednjih škola i najveći sveučilišni grad u Hrvatskoj. Sve mi to govori da u Zagrebu ima puno mladih. Mladih koji često ne znaju kako provesti svoje vrijeme, koji nikada nisu volontirali i koji ne znaju kako niti gdje započeti. Važnost projekta vidim baš u tome – da se dođe do velikog broja mladih i da im se da prilika da promijene nešto u svom okruženju, da vide da ako nešto nije kako treba, postoji način da se to ispravi, da vide da se trud isplati i da svojim rukama i osmijesima mogu puno toga postići, čak i na nepoznatom terenu.

Najdraža uspomena s projekta?

Par tjedana nakon završetka projekta 2017. godine, kao ugovarateljica akcije, zvala sam jedan centar za odgoj i obrazovanje da provjerim kako su oni zadovoljni s provedenim akcijama. Gospođa s kojom sam razgovarala rekla je kako je cijeli Centar oduševljen mladima koji su došli, da su napravili odličan posao, da su za sobom sve počistili kad su bili gotovi... Ma nahvalila ih je samo tako. I rekla da djelatnici od akcije ne prestaju pričati o njima i da jedva čekaju iduću godinu. Ne znam tko su bili volonteri na toj akciji. Ali sjećam se da sam tad pomislila: „Wow, ovaj projekt stvarno nešto znači, stvarno nešto mijenja.“. 

Što si naučila kroz sudjelovanje u projektu?

Naučila sam kako umetnuti hipervezu u riječ, da uvijek moram paziti jesam li stavila adrese u bcc, da nakon telefonskog razgovora uvijek trebam zapisati o čemu se govorilo inače zaboravim. Naučila sam da su rukavice na akcijama češće potrebne nego što nisu, da srednjoškolci mogu biti pouzdani, da se radost može čuti i preko telefona. Naučila sam da stranci mogu postati prijatelji u jako kratkom roku, da je važno da uži tim ima svoju himnu, da je bitno dobro jesti i dovoljno spavati i da će te, ako živiš daleko kao ja, netko pozvati da za vrijeme projekta spavaš kod njih. Naučila sam da u 72 sata stane jako puno života.

Što ti je bilo lijepo, što ti je bilo teško?

Najljepši dio mi je uvijek bio razgovor s voditeljima akcija. U petak ujutro sjednem za telefon i ne odvajam se od njega do subote navečer. Zovem ih da pitam kako je na akciji, nedostaje li im što i slično. I redovito se oduševim radošću u njihovom glasu. Zbog njihovih priča, osjetim se kao da sam i ja tamo, kao da je mene sad uprljala boja ili kao da su mene sada obgrlile dječje ručice. A teško... Najteže mi je bilo u organizaciji se učiti oslanjanju na druge, prihvatiti da ne moram sve kontrolirati i dati povjerenje nekome da će mi se javiti ako zapne.

Koji su izazovi s kojima si se susrela? 

Glavni izazov s kojim sam se susrela je organizacija vremena i postavljanje prioriteta. Znalo mi se dogoditi da ne spavam dovoljno ili da pod predavanjima izlazim javljati se na pozive vezane za organizaciju, što nije nešto čime se ponosim.

Što želiš od projekta 2020. godine? 

U 2020. želim da se projekt nastavi širiti po Hrvatskoj i da prijavljeni volonteri vide ljepotu besplatnog rada i požele na neki način nastaviti volontirati tijekom godine.

Share This