Intervju sa začetnicom projekta u Hrvatskoj - Split

Kako je peta godina održavanja projekta 72 sata bez kompromisa u Hrvatskoj, tako je začetnica projekta Lidija Piskač progovorila o tome kako se i gdje susrela s projektom, zašto ga je poželjela organizirati u Hrvatskoj, kako je izgledala provedba prve godine i zašto bi se mladi čovjek trebao priključiti projektu! Iako se intervju čini pomalo dug, svakako ga vrijedi pročitati! Baš vrijedi!

  1. Tko je Lidija Piskač i kako si se susrela s projektom 72 sata bez kompromisa?

Uf, baš je nezgodno govoriti o sebi, draže mi je pustiti da djela pričaju… Uglavnom, magistra sam teologije i doktorantica filozofije na Sveučilištima u Zagrebu i Zadru, radim kao izvršna urednica u jednoj nakladnoj kući a u slobodno vrijeme volim osmišljavati nove projekte, od tiskovina, događaja, projekata, tečaja, volim raznolike sadržaje i članica sam više udruga. Tijekom studiranja na KBF-u u Splitu odlazila sam u Sarajevo na formaciju animatora Vrhbosanske nadbiskupije jer sam tu formaciju odavno htjela proći, a u Splitu je nije bilo (ni danas je još nema…). Formacija traje godinu dana i na koncu završava specijalizacijom, tj. jednotjednim kampiranjem u prirodi što je zaista nevjerojatno iskustvo. Tamo smo konkretno upoznavali brojne projekte za mlade kao i prijedloge kako u suvremenom svijetu mladom čovjeku ponuditi nešto dobro, korisno i konstruktivno. Tada sam čula da se u Njemačkoj i u još nekoliko zemalja priprema jedan posve novi projekt 72 sata bez kompromisa i da im se priključila i Vrhbosanska nadbiskupija. Kako su svi animatori bili iz Bosne i Hercegovine, voditelji su ih željeli upoznati s projektom i animirati da se priključe organizaciji tog novog projekta za koji se još nije ni znalo kako će uopće funkcionirati i hoće li se mladi uopće odazvati na volontiranje. Ja sam bila padobranac, nije me na prvu niti toliko zainteresiralo, jer u Splitu nisam vidjela neku izglednu platformu unutar koje bih to mogla uopće ostvariti. No, po povratku u Split nisam mogla prestati misliti na taj projekt. I dogodilo se čudo! U Bosni se 2010. godine na prvu akciju prijavilo 800 mladih za volontiranje!!! Nisam mogla vjerovati, evo i sad zasuzim kad se sjetim… Tada sam pomislila, vidi, moguće je! Godine 2012. još više, 900 volontera! Nažalost ni na jednoj akciji nisam sudjelovala, nisam mislila da će mi to postati životno važno, doslovno.

  1. Kako je i kad donesena odluka da se 72 sata bez kompromisa održi po prvi put u Hrvatskoj? I gdje se on održao?

U Splitu je započeo sa svojim djelovanje Studentski katolički centar i kako me Silvio Puljić pozvao u kreiranje projekata, shvatila sam da je kucnuo čas za 72 sata bez kompromisa u Hrvatskoj. Znala sam da je dotada u Zagrebu postojao interes u nekoliko različitih organizacija, no, kompleksnost i zahtjevnost organiziranja projekta jednostavno ih je obeshrabrila. Srećom za mene jer mi se dogodila najveća stvar u mom životu, zaista, sumnjam da ću išta smatrati većim postignućem od pokretanja 72 sata bez kompromisa u Hrvatskoj. Kako živim i radim u Splitu, logično da sam odlučila da ću prvu akciju započeti sa Splitom! Pa ćemo vidjeti dalje kako će ići. Ali odmah su mi apetiti bili veliki i vidjela sam da je to projekt kojeg cijela Hrvatska jedva čeka pa sam mu odmah pridodala u naziv: Hrvatska, jer je to zaista bio tek početak, nukleus koji je samo trebalo zakotrljati i nisam sumnjala da će zahvatiti cijelu domovinu. Činilo mi se najpametnije za početak otići kod onih koji znaju kako se ovaj projekt radi, u Sarajevo, kod desetogodišnje koordinatorice Ivane Klačar, koja me uputila u organizaciju i proslijedila neke strateške informacije. Naravno, uz napomenu da je to shema koja funkcionira kod njih i da ću morati projekt prilagoditi mentalitetu i podneblju Splita. Bila je u pravu. Njihova strategija mi je bila sjajna okosnica, ali Split je tražio svoju!

 

  1. Kako je ukratko izgledalo prva organizacija projekta i njegova izvedba?

Iz današnje perspektive, ne mogu vjerovati da sam se upustila u tako zahtjevan projekt jer je trebalo okupiti organizacijski tim, stvoriti partnerstva i suradnje s brojnim udrugama i institucijama, osmisliti vlastiti način organizacije i provedbe projekta, pogoditi bilo grada i mladih u Hrvatskoj, otkriti najpotrebnije i udobrovoljiti ih da dopuste da im pomognemo, jer, i oni su ponosni, nije lako priznati da ti treba tuđa pomoć, da ti treba prihvaćanje i bezuvjetna ljubav… Osobito ako živiš u siromaštvu i bijedi, ako imaš neki hendikep ili poteškoće… I to su samo ljudi koji se srame i stide i imaju svoj ponos… Trebalo se probiti do njih… A tu je bio i teret da ako sad ne postavimo moj tim i ja dobre temelje, projekt neće moći u Hrvatskoj dobro zaživjeti. Svi su me čudno gledali jer je zvučalo kao da pričam o nekoj bajci, a ne o stvarnom projektu, pa smo se morali dobro potruditi dok nismo postigli što smo naumili. Naravno, bilo nam je jasno da ne možemo za prvu akciju očekivati ni veliku financijsku pomoć jer svi su čekali da vide hoćemo li uspjeti! Snašli smo se! Pekli smo kolače i još posegnuli u vlastiti džep, pokrili smo troškove nekako.

Čitavu 2013. godinu bavili smo se organizacijom. Na koncu, trud se isplatio, 2014. godine od 24. 10. do 26. 10. realizirali smo prvu akciju u Splitu! Prijavilo se 250 mladih koji su volontirali na 30 različitih humanitarnih akcija u dječjim vrtićima gdje su uređivali okoliš, sadili dalmatinsko bilje, čupali usahle palme, krečili zidove, bojali ograde, zatim u staračkim domovima gdje su mnogi doživjeli nezaboravno iskustvo, ne toliko u obavljenim poslovima koji su također važni, nego u razgovorima, veselju, suzama radosnicama. A navečer plesnjak štićenika i volontera na glazbu uživo koju smo u sklopu projekta odlučili pokloniti svima u staračkom domu, naravno što nije obavezivalo volontere da se uključe. Za njih smo osmisliti zasebne zabavne večeri da se mogu međusobno družiti i opustiti nakon napornog dana kojeg su proveli pomažući beskompromisno drugima. No, tada me dočekalo pravo iznenađenje! Volonteri su odlučili ostati i na zabavi u staračkom domu! Nakon večere svi smo se opet vratiti u starački dom i tada je nastao totalni lom, nezaboravna večer… Kasnije smo se okupili pred vratima staračkog doma, nitko nije htio ići kući, samo smo se u čudu gledati što nam se to zapravo dogodilo… I danas kad sretnem nekoga iz te skupine volontera, obavezno mi spomenu tu večer… Čudo. I tako još i na ostalih dvadesetak akcija…

  1. Kako Hrvatska nije jedina zemlja u kojoj se održava projekt, tako su projekt tijekom održavanja posjetili volonteri iz drugih zemalja – jesu li oni volontirali u Splitu i s kakvim su dojmovima otišli iz Hrvatske?

Od te prve godine održavanja projekta svaki put su nam došli i volonteri i organizatori iz Bosne i Hercegovine! Naravno! Te prve godine, njihova mi je podrška značila jako puno, osim što su uskočili u medijski tim i druge projekte, njihova mi je sama prisutnost osobno puno značila jer su imali bogato iskustvo. Naime, tijekom organizacije vodila me velika želja i osjećala sam strašan poticaj iznutra da to radim, ali kad sam vidjela njih 250 mladih sa sviješću što će sve odraditi i što ih čeka, odsjekle su mi se noge. Doduše, tek na kraju akcije, u nedjelju ujutro kad je sve završilo. Na prvoj akciji bila nam je i jedna volonterka iz Mađarske. Na svaku akciju nam se odazovu i neke od zemalja koje provode ovaj projekt. Tako nam je nekoliko puta stigla i ekipa mladih volontera iz Češke koji su sudjelovali na različitim akcijama, na primjer, čišćenju arheološkog lokaliteta u Solinu. Za strane volontere uvijek organiziramo i neki program da bolje upoznaju grad Split, ali i zemlju u koju su došli. Obično se oduševe Splitom, ali i mladima uz objašnjenje da su nekako predaniji, srčaniji od njihovih suzemljaka.

 

  1. Velikom se brzinom projekt proširio po Lijepoj Našoj, zašto je baš Splitu potreban projekt? I koliko se mladih svake godine okupi u Splitu?

Split od prve akcije nekako dominira projektom. S obzirom da se nakon 250, sljedeće godine prijavilo 400 volontera, pa 600, pa lani opet 600 volontera, sada očekujemo i više! S obzirom na broj stanovnika, Split je jedva četvrtina Zagreba, tako da po broju volontera, volonterskih sati i pojedinačnih volonterskih akcija zaista prednjači među gradovima što samo pokazuje koliko srca i topline ovaj grad pod Marjanom ima te da Splitu nikada ništa nije teško učiniti za drugoga. Ovaj projekt je prihvaćen u ovom gradu zaista od svih razina društva i ljudi mu se jako vesele! Projekt 72 sata bez kompromisa samo otvara prigodu i mogućnost da svi Splićani i Dalmatinci pokažu veličinu svoga srca i svoju kreativnost! Volim Split što je takav, pomalo lud, ali najjači! Samo je u njemu ovakva volonterska priča mogla osvanuti, falila je ta doza hrabrosti i ludosti. Split to ima i zato mu skidam kapu i zahvaljujem što je to što je – Split.

  1. Na kraju, zašto bi se mladi čovjek trebao prijaviti za sudjelovanje u projektu? Što projekt njemu donosi?

To je najbolji projekt za koji sam ikada čula i kojeg sam imala čast doživjeti! Ovaj projekt je čudo i u jednostavnim malim koracima običnih mladića i djevojaka oslobađa silnu energiju, pozitivu i totalnu euforiju. A naizvan, posljedice projekta su veličanstvene, toliko veliki broj dobrih djela prema onima koji su najsiromašniji, najpotrebniji, zaboravljeni, napušteni, koji sami sebi ne mogu pomoći… Predivno je izaći iz sebe i svoje komfort zone i pomoći drugome. Tko god želi doživjeti istinsku radost i ljubav na djelu, ovo je pravi projekt za njega! Mladi ljudi su puni ideala, ali već u sebi nose i neka razočaranja, sumnje i brigu za budućnost… Na svoje sam se oči osvjedočila kako mladi govore svoja iskustva u ovom projektu i kako naglašavaju da su doživjeli nešto sasvim novo u svojoj nutrini, za što nisu znali ni da postoji. Ja bih rekla da su doživjeli smisao života, ispunjenje jednog od svojih ideala, da su obnovili nadu da sudbina nije zapečaćena, nego da smo mi graditelji svoje budućnosti i da u sebi imamo dovoljno snage da ona bude lijepa, sretna i onakva kakvu je želimo za buduće generacije. Da ne spominjem da su se neki današnji bračni parovi upoznali upravo na ovom projektu… Nema ništa ljepše nego zajedno udružiti snage i beskompromisno činiti dobro za druge! Time najviše dobivamo mi sami… Istina je, što više daješ, više primaš. Od samih organizatora do svakog mladog volontera do posljednjeg korisnika u staračkom domu… Vrijeme je za preobrazbu Hrvatske i ja ne znam bolji i učinkovitiji projekt za to od 72 sata bez kompromisa.

Share This