"Ljubav prema bližnjemu" - svjedočanstvo para iz Šibenika

Najljepše životne priče često su rezultat najčudnijeg upoznavanja. Posebno su lijepe one započete davanjem sebe i svog vremena drugome – kroz volontiranje. Jedna odluka dvoje je ljudi navela da provedu svoja 72 sata u neobičnom okruženju, pomažući i čineći promjenu u svome gradu. Marina i Viktor nisu ni slutili da će baš u trenutku kad daju sebe najviše, zauzvrat dobiti napunjeno srce. Donosimo vam svjedočanstvo ovog para iz Šibenika, koje je spojila ljubav prema bližnjemu!

Marina: „Za volonterski projekt 72 sata bez kompromisa sam čula prije par godina, i meni je već duže vrijeme bila želja prijaviti se na taj projekt. Srećom, 2020. godine stigao je u Šibenik pa mi se želja ispunila. Odmah sam svojim prijateljicama rekla da želim ići te sam i njih pozvala da idu sa mnom. Tako smo se prijateljica i ja prijavile i jedva sam čekala dan volontiranja. Dva dana prije volotiranja smo imali misu gdje smo se i upoznali s našim voditeljia grupa. Sjećam se da je toj misi Viktor sjedio ispred mene, a ja tada nisam ni znala tko je on.
Kad nam je došao dan volontiranja, prijateljica i ja smo stigle u samostan gdje nas je čekala radna akcija. Tamo je već bila naša voditeljica, Viktor i njegova prijateljica. Prva misao kad sam vidjela Viktora s njegovom prijateljicom mi je bila kako mi je baš prekrasno vidjeti jedan mladi par koji je skupa došao volontirati. Ja sam cijelo vrijeme mislila kako su oni skupa. Kad smo krenuli raditi ja sam sama započela posao, ali nakon nekog vremena mi se i Viktor pridružio. Tada mi nije bilo jasno zašto radi sa mnom, a ne sa svojom ˝curom˝. Kako je dan odmicao i posao, on je samo sa mnom radio. Posao je bio gotov, akciju smo uspješno odradili i otišli kući. Nedugo nakon što sam stigla kući, Viktor mi je poslao poruku, u tom trenutku san bila i više nego zbunjena jer ni tada još ja nisam shvatila da on na volotiranje nije došao s curom nego s prijateljicom. Dan nakon volotiranja samo imali zajedničku misu i kratko druženje. Tada sam već počela misliti da mu se sviđam. Već nakon par dana me je pozvao na piće i ja sam pristala. Na prvom spoju je bio malo pogubljen, dok sam ja bila totalno opuštena. Na sljedećm spoju je već bilo malo drugačije, on je bio opušteniji te smo cijelo vrijeme razgovarali i zezali se. Tijekom svih tih naših izlazaka i druženja jednom me je pitao da odemo skupa na misu. S tim me pitanjem odmah osvojio jer to mi je nešto prekrasno i predivno. U narednom periodu smo se češto družili i nakon nekog vremana smo shvatili da je to preraslo u nešto više od prijateljstva. Od tog dana ja sam svaki dan sretnija i svaki dan sam Bogu zahvalna što mi ga je poslao u život jer imam kraj sebe osobu s kojom se mogu zezati, ozbilljno razgovarati i ono najvažije da idemo skupa na misu i na klanjanja. Ja san oduvijek mislila da je jedan od najljepših i najboljih načina na nekog upoznaš je upravo preko nekog volontiranja ili preko nekih susreta. Ono što je poslano od Boga je najbolje jer On najbolje zna.“

Viktor: „Na volontiranje me pozvala jedna moja prijateljica s fakulteta. U početku nisam znao za 72 sata bez kompromisa, ali bila mi je zanimljiva ideja da nas dvoje odemo skupa na volontiranje. Prijavili smo se i otišli smo, za početak na misu koja je bila dva dana prije volontiranja, a onda smo otišli na samo volontiranje. Na volontiranje smo stigli odmah nakon naše voditeljice te smo malo razgovarali dok nisu došle Marina i još jedna njena prijateljica. Nakon što smo svi došli, nakratko smo otišli do kapele i tamo se pomolili. Nakon toga smo otišli raditi. Meni je Marina u samom početku "zapela" za oko, prišao sam joj te smo počeli razgovarati i raditi. Nas dvoje smo odradili teži dio posla koji se odnosio na cijepanje drva. To je bio teži posao iz razloga što je bilo nekoliko poprilično debelih stabala za koja je trebalo vremena da ih se sruši. Iako je bilo dosta naporno, meni je bilo jako lijepo cijelo to vrijeme razgovarati s Marinom i već tada sam odlučio da ću joj nakon što odemo doma poslati poruku i pozvati je na piće. Dan nakon volontiranja bila je misa nakon koje smo se nas dvoje još malo družili. Dok smo išli kuci pitao sam je bi li htjela da nas dvoje jednu večer odemo do grada, na sto je ona pristala. Nekoliko dana kasnije smo se našli i ja sam na prvom izlasku bio malo izgubljen jer sam htio da me upozna na najbolji mogući način i tu sam malo sam sebi napravio pritisak. Međutim, sljedeći put kad smo otišli u grad oboje smo bili jako opušteni i druženje nam je proteklo u razgovoru i smijehu. Svaki sljedeći put nam je bilo sve ljepše i zanimljivije i ja sam je pitao bi li htjela da jednu nedjelju odemo skupa na misu. Od te nedjelje naše druženje je postalo dosta ozbiljnije i nedugo nakon toga nas dvoje smo jedno drugom rekli da je jasno da smo napravili jedan korak dalje i da više nismo samo prijatelji. Od toga dana ja sam jako sretan jer imam curu s kojom razgovaram o svemu, s kojom se smijem svaki dan, s kojom se redovito skupa molim i curu koju jednostavno jako volim i za koju ću napraviti sve na svijetu.”

Share This