Nacionalno vijeće: Magdalena Katušić

72 sata bez kompromisa projekt je kojem su neki od ciljeva promocija volonterstva, pomoć ljudima u potrebi, poticanje mladih na proaktivnost i prepoznavanje potreba društva. Kako je naša Magdalena oživjela te ciljeve, koliko dugo traje njezin put kroz 72 sata te koje je blagoslove dobila kroz njega pročitajte u nastavku:

Projekt 72h bez kompromisa započeo je prije šest godina u Dubrovniku, a tada su i krenuli moji prvi susreti sa samim projektom. Znatiželja, želja za nečim novim i druženje samo su neki od segmenata koji su me privukli reći da ovom izazovu. Krenuvši u ovu beskompromisnu avanturu kao volonter prvi put sam se susrela s čarima, nazovimo tako, pravog volontiranja. Ne poznavajući pritom ni što je zapravo volontiranje ni što ono sa sobom nosi. Započevši ovu avanturu u pomoć svojim sugrađanima osjećaji su se iz sata u sat mijenjali, radost pa tuga, ali ne tuga od projekta, već tuga i pitanje gdje je projekt bio do sada, tuga i osjećaj grižnje savjesti zašto postoje socijalno-ugrožene obitelji nedaleko od mog kućnog praga, nedaleko od mog mjesta stanovanja, u mom gradu, u mojoj Hrvatskoj.

Kako je projekt išao, iz godine u godinu, shvatiš da od grižnje savjesti nema puno toga i shvatiš da konkretnim djelima mijenjaš svoje okruženje, jer nisi ti taj koji donosi promjenu, ti si kotač koji pokreće promjenu. Ti si onaj koji je rekao nesebično DA odvajanju svog vremena i beskompromisnom volontiranju. I tako su se mijenjale akcije iz godine u godinu, mijenjali su se i krugovi ljudi, ali mijenjalo se i ono nešto najbitnije, iz godine u godinu, naša promjena bila je vidljiva. Promjena koju smo donijeli ovim projektom, promjena koju ćemo donijeti i svaku iduću godinu koja je pred nama, jer taj osmijeh koji ti tvoji sugrađani pruže, ta energija koju po prvi put možeš dodirnuti, jer si dio nje, je nešto što u samom tebi radi promjenu. Moja uloga u projektu se mijenjala od volontera do člana nacionalnog vijeća, ali osjećaji i želje su ostale iste, biti promjena, biti pokretač, biti onaj koji će biti bližnjemu bližnji. I ne zahtijeva to puno, samo otvoreno srce i koji slobodan sat. A ono, ono što osjetiš nakon projekta, to se ne može opisati riječima, tu emociju je teško sročiti u par rečenica napisanih na papiru jer taj osjećaj je ono što dođeš doživjeti. Osjećaj ispunjenosti, radosti, sreće, zadovoljstva.

Moj život je postao bogatiji za jedan poseban osjećaj radosti, osjećaj radosti koju mi je ovaj projekt pružio, a ja sam njemu dala tako malo od sebe… pokoji sat, svoju želju, otvoreno srce i talente, a primila sam trostruko nazad, primila sam energiju koju nosim idućih 362 dana kroz godinu. Baterije koje se napune u samo tri dana traju sve do sljedeće godine, do sljedećeg projekta, ali te baterije nisu na "low" krajem godine, već vrijeme koje prolazi donosi novo uzbuđenje. Kao malo dijete koje se veseli novoj igračci i ne zna kud bi od uzbuđenja tako se osjećam ja koja jedva čeka svaki idući projekt, koja odbrojava dane da bude jedan od kotača u Dubrovniku, jedan od kotača u Hrvatskoj, jedan od kotača u svijetu, kotača koji će pokrenuti stroj dobra.

Zahvalna Gospodinu koji mi je kroz projekt pokazo što znači skromnost, požrtvovnost i ljubav prema bližnjemu, radosno iščekujem svaku iduću godinu i svaki novi susret s ovim emocijama koje nosi projekt.

Share This